Darko Dožić: Dan kad sam bio penzioner

O zajednici razmišljam stalno. I kad je ima i kada nedostaje. A pogotovo, kako je izgraditi.

To da li je ima pokažu izazovi. Jer stvari se raspadnu kada nismo zajedno. Za jedno. Šta god da je u pitanju. A život funkcioniše tako da uvijek ima nešto. Dvanaestog i trinaestog decembra to je bio snijeg koji je testirao Beograd, Beograđane i naš kapacitet da se pobrinemo o zajedničkom.

O tome sam počeo razmišljati pažljivo hodajući Krunskom ulicom uz zaustavljanje i dodatno poštovanje prema domu ispred kojeg bi trotoar bio očišćen. Krunska, Vračar, kulturica. Ali samo par očišćenih odmorišta.

Kao da više nijesam spoj čobanina sa Crkvina i profesionalnog plesača argentinskog tanga.

Ko me zna viknuće: Ajde bre! Šta su za jednog brđanina bljuzgavi ili zaleđeni trotoari Beograda? Istina. Ništa posebno. Osim ako u tom trenutku nemam svježe iščašeno rame i tijelo umoreno kombinacijom upravo preležane korone i bakterijske infekcije koja je uslijedila. Onaj ko uspije da napravi takav rezultat mora biti zapitan na temu svog horoskopa za te dane i mogućeg uspješnog nastavka niza.

Odjednom mi se promijenila percepcija mogućnosti mog tijela. Kao da više nijesam spoj čobanina sa Crkvina i profesionalnog plesača argentinskog tanga. Dobar efekat je to da sada mnogo lakše saosjećam sa penzionerima za koje jedan pad može biti fatalan. Pogotovo imajući u vidu da veliki broj njih živi u samoći. Primjećujem ih kako mrdaju stopu pred stopom ili se sporo pomjeraju pribijeni uza zidove. Kako izvode ekspediciju zvanu “kupovina bilo čega u prodavnici”. Jedan sam od njih.

Bez želje da branim tradicionalno dezorganizovane gradske službe, moram reći da nije realno da njihovi radnici za jedan dan očiste Beograd. Zamislite kolik je to broj ulica i trotoara. Kao korona, poplave ili Rio Tinto, ali i mnogo sitnije, svakodnevne stvari, snijeg je test za zajednicu ali i prilika da se ta zajednica gradi i povezuje.

Fakat je da se ne sjećam da je bilo koja vlast u Srbiji bila iskreno okrenuta podizanju svijesti svojih građana i njihovom povezivanju u snažnu zajednicu.

Snijeg je test da li su stanari neke kuće ili zgrade toliko međusobno povezani i organizovani da trotoar koji ide uz njihovo dvorište bude očišćen. Moglo bi nakon akcije čak pasti i dobro druženje uz kuvano vino? Ali budimo zadovoljni ako se desi unajmljivanje neke osobe koja će to uraditi u ime desetina ili čak stotina onih koji tu žive. Ako u zajedničkoj kasi ima novca, ako se zna ko to i kako dogovara. Neki kućni savjeti super funkcionišu.

Ko je trinaestog decembra šetao Beogradom mogao je izmjeriti kvalitet našeg odnosa prema zajedničkom. Trotoaru. Kakav je to narod ova prosvećena vlast naslijedila od žutih? Sve su nam pokvarili, pa i ljude!?

Fakat je da se ne sjećam da je bilo koja vlast u Srbiji bila iskreno okrenuta podizanju svijesti svojih građana i njihovom povezivanju u snažnu zajednicu. Ipak, istini za volju, upravo je Dragan Đilas imao hrabrosti da u jednoj sličnoj snježnoj blokadi sve pozove da očiste pred svojim pragom. Čak je bio zaprijetio i kaznama. Ne sjećam se da li su izbori bili blizu ili daleko.

U odsustvu osviješćenih građana, evo ideje za gradske upravljače: Kada meteorolozi najave snježne padavine na koje ne možete momentalno odgovoriti, izdvojite iz budžeta novac za omladinske zadruge koje će dan, dva prije pozvati i organizovati mlade momke željne treninga i solidne dnevnice. Radna akcija! Doduše plaćena. Ali osjećaj da smo zajedno uradili nešto smisleno neće izostati.

Možda bi u nekom scenariju višeg povjerenja u institucije bilo dovoljno pozvati dobrovoljce i staviti ih u stroj u kojem bi se umjesto pušaka ponosno držale lopate. To bi bilo divno. Neki novi klinci bi se učili realnom patriotizmu. Mogao bi im tada neko objasniti da će zahvaljujući njima neka baka bez straha otići do prodavnice. Kad smo ih već izdali oko korone, da im makar očistimo trotoare. Solidarnost i briga o najslabijima. Jedno od lica zajednice.

E da nam je češće snijega, mi bi tačno postali kvalitetnije društvo. Imali bi dosta prilika da vježbamo. Nego nema snijega. To nas zeza.

U ovoj šali zapravo ima i neke istine. Pogledajte većinu najorganizovanijih društava. To su društva bogatog sjevera – dijela svijeta u kojem je u prethodnim vijekovima bilo najteže preživjeti zimu. Upravo su ih izazovi očvršćali, povezali i organizovali.

Danas su njihovi trotoari izvjesno čistiji od beogradskih. A i još ponešto im je bolje.

Šta li će za nas biti hladna sjeverna zima? Šta će nas ujediniti, a da nije rat? Oko čega se Srbi okupljaju u miru? Kad već nije čišćenje zajedničkog snijega.