Davor Špišić: Kamen, leb i sol

Bogme sam presretan da se „Kamen“ napokon dokotrljao i na naše pozornice. U trenutku dok miksam ovaj tekst, nisam još pogledao predstavu. Premijera u Beogradskom dramskom pozorištu bila je 11. decembra, a u Zagrebačkom kazalištu mladih 22. decembra. Zato je moje ushićenje tim veće a čežnja vrelija. Naime, dobro mi je poznata duša ove briljantne drame njemačkog dramatičara pankera Mariusa von Mayenburga. Još otkako sam 2008. u kultnom magazinu Theater heute pročitao „Der Stein“ (drama je iste godine praizvedena u berlinskom teatru Schaubühne), bezuspješno sam nagovarao raznorazne pozorišne uprave po Hrvatskoj da se izlože tom razornom meteoru.

Uprave BDP i ZKM, koprodukcijom ovog projekta pokazale su elementarno ljudsko i umjetničko poštenje

da kroz samurajski preciznu Mayenburgovu gorčinu, progovore o zaraznom ludilu naših društava danas.

Priča o jednoj dresdenskoj porodici koja uoči Druge svjetske klaonice useljava u kuću istjerane židovske porodice, priča o klicama fašizma koje niču u svakodnevici ravnodušnog promatranja rađajućeg zla… Ta Mayenburgova mučna saga o vječnom protjerivanju drugih i drukčijih kao krivaca za vlastite poraze, kao da je pisana usred naših balkanskih pustopoljina. Zato je neobično važno da se u našim atarima zakotrljala upravo sada, dok fašizam vitalno diže glave, gmižući ispod tepiha na mutno svjetlo jave – i u Hrvatskoj i u Srbiji. Uprave Beogradskog dramskog pozorišta i Zagrebačkog kazališta mladih, koprodukcijom ovog projekta pokazale su elementarno ljudsko i umjetničko poštenje da kroz samurajski preciznu Mayenburgovu gorčinu, progovore o zaraznom ludilu naših društava danas.

Lazić se u „Kamenu“ laboratorijski utvrdio u oba grada, Beogradu i Zagrebu.

Posebno mi je drago da je režija povjerena mladom, 25-godišnjem redatelju Patriku Laziću, diplomantu beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, rođenom Puljaninu. Jedan od najzanimljivijih novih redatelja regiona (zanat je ispekao u klasi majstora Egona Savina), još u ranoj tinejdžerskoj dobi pokazivao je fajterske osobine i fragilnu zabrinutost za zdravlja naših destruiranih društava. U dobi dok se mnogi klinci prenemažu ili dosađuju po instagramskim profilima, Patrik je u osnovnoj školi radio angažirane predstave o holokaustu. I u pulskoj gimnaziji koju je pohađao, i dalje je utopijski smatrao školu hramom znanja i ljubavi. Pa je počeo raditi predstavu „Iskorak“ o ljubavnoj vezi dviju mladih djevojaka. Kako to već biva, oni koji bi mudrim, osjetljivim i hrabrim mladim ljudima poput Patrika morali davati podršku, baš oni im zlurado podmeću noge. Direktorica pulske gimnazije je temu predstave podlački etiketirala „neprimjerenom“ za školu i zabranila njen daljnji rad. Srećom, pulska udruga Čarobnjakov šešir tada je Patrikovoj glumačkoj družini ustupila prostor za probe, a Kazalište Dr. Inat uključilo se kao partner, dajući im neophodnu logistiku, i predstava je izašla.

Patrik Lazić se u „Kamenu“ laboratorijski utvrdio u oba grada, Beogradu i Zagrebu. Istražujući s moćnim ansamblom, predvođenim samurajkama Mirjanom Karanović i Doris Šarić-Kukuljica, sve pukotine u našim poroznim dušama. Tako lako zavodljivim da se predaju korupcijama svakodnevnog zla. Elem, činjenica da „Kamenom“ završavamo ovu pandemonijsku 2021. godinu, mene hrabri i hrani. Kao leb i sol nove nade.