Davor Špišić: BAKA SLAVA I ZLI MOMCI HOLOKAUSTA

Na sam Božić 2013. moja supruga Anita i ja zadesili smo se u Jeruzalemu. Koračali smo kroz tjeskobu Yad Vashema a muka je hodala s nama. Čvrsto smo se držali za ruke, drhteći od jada, bola, tuge i stida jer pripadamo ljudskom rodu koji je mogao (i može) i takve neljude izroditi.

Demone sposobne da u ime Boga satru sve božansko u čovjeku druge vjere, nacije, boje kože, drukčije ugođene duše… Strašan sram zapeče vam kožu kad u Dvorani sjećanja među onim mrkim bazaltnim pločama s uklesanim imenima 22 konclagerske tvornice smrti, odmah u skupini najozloglašenijih, tik do Auschwitza, Treblinke, Dachaua, Mauthausena, ugledate i ime Jasenovca. Ništa vas ne može pripremiti za susret s tim jeruzalemskim mjestom memorabilije Holokausta. Baš ništa vas ne brani od jecaja žrtava koji nikada nisu utihnuli iz muzejskih zvučnika, baš ništa vas ne sklanja od šoka dok gledate goleme fotografije bezbrojnih statista banalnog zla. Onih ravnodušnih građana koji su u špalirima po ulicama Evrope oduševljeno pozdravljali egzekutore. Jer, toga dana nisu dolazili po njih. Zločinci su tutnjali po njihove susjede – preko noći ozloglašene kao manje vrijedne. A kad uđete u posebno zdanje Yad Vashema posvećeno žrtvovanoj djeci, tada vam sva čula potonu u led. U posvemašnjoj tami, crnjoj od prapočetka svijeta, ondje gori samo jedna svijeća. Zidovi su prekriveni ogledalima i muku te zadušnice reflektiraju u milijune svjetlaca. Iz zvučnika struji glas koji izgovara imena i dob majušnih bića, umorenih na pragu života. Žena i ja držali smo se za ruke, plakali i nadali se da su sve te paljenice jednom postale zvijezde, da su maleni ipak završili u nekim galaksijama gdje će ih zlo zauvijek ostaviti na miru.

Ništa vas ne može pripremiti za susret s tim jeruzalemskim mjestom memorabilije Holokausta. Baš ništa vas ne brani od jecaja žrtava koji nikada nisu utihnuli iz muzejskih zvučnika, baš ništa vas ne sklanja od šoka dok gledate goleme fotografije bezbrojnih statista banalnog zla

Te božićne večeri 2013. život je pokazao da je u svojoj igri asocijacija često okrutno banalan. Baš pod tužnim svodovima Yad Vashema zasvjetlucao mi je ekran na stišanom mobitelu. Dobio sam poruku iz Osijeka. Javljali su mi da su se zauvijek sklopile oči moje bake Slave i odvele je u neki zasluženiji bolji svijet. Život je čudo. I često se šegači s nama. Recimo, da nije bilo drugog velikog svjetskog rata, ja se ne bih ni rodio. Ili, barem ne u ovom obliku. Elem, dok su Hitlerove štuke u aprili 1941. razarale Beograd, moja baka se baš razvela, pokupila je svoju trogodišnju kćerkicu i došla u Osijek.

Život je čudo. I često se šegači s nama.

Ravno u svježe organiziranu fašističku podrepinu zvanu Nezavisna Država Hrvatska. Baku i buduću mi mamu, sljedeće godine su otjerali u logor Stara Gradiška, da im nasilno izmijene srpsku krv. Niska a žilava, okretna ko šegrt Hlapić, Slava je stoički i s čeličnom nadom izdržala gadno kampiranje koje su joj ustašoidi organizirali. O tim užasnim logorskim iskušenjima uopće nije htjela pričati ili ako jeste, onda je to bilo škrto, na kapaljku. „Prošlo je…“, govorila je i stoički odmahivala rukom. Preživjela je, obranila i dijete, a sve bez sjenčice mržnje ili gorčine na srcu. Za onog bratoubilačkog rata devedesetih baka je ostala u svom Osijeku, prezirući opasnost, ne dopuštajući da ju išta otjera iz grada kojeg je toliko voljela. Silazila je u podrum reda radi, „Neće grom u koprive“, govorila je. Stiješnjeni u šupama, komšije su joj dobacivale da šta ona četnikuša još radi u gradu. „Proći će ih…“, samo je slijegala ramenima i smješkala se iz svog tako običnog a nebeskog stava snažne blagosti. Jednom mi je veliki glumac Rade Šerbedžija rekao da je za doseći blagost potrebna velika hrabrost. Baka Slava je bila hrabra žena. Jedna od one sorte na kojima holokaustna fukara uzalud trenira zlo. Doživjela je bogme 95 godina, uma svježijeg i visprenijeg od nas, njenih unuka. Slava joj bila.