Davor Špišić: RAT I MIR, BIO SAM TAMO
Ko god da je ikada okusio i progutao barem jedan rat, bio je u svim ratovima. Odvajkada.
Prerano uminuli Tomaž Pandur 2011. je u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu režirao Tolstojevu epsku skepsu o ratu, miru i mutnom limbu rezignacije između njih. Pandur i autor dramatizacije Darko Lukić tada su Tolstojev kultni roman resetirali u jaka ikonoklastička medijska stanja. Instinktivno osjetivši da se današnji čemeri i tragedije zatrpavaju golemim otpadom blještavila. Da se ravnodušje pred terorom i tavorenjem poniženih, sve bezobzirnije ogrće virtualnim skladištem najskuplje robe. U jakoj marketinškoj kampanji koja je pratila premijeru, tada su i lansirane crne majice s krvavim natpisom: WAR AND PEACE – I WAS THERE. Rat i mir, bio sam tamo. Poruka kristalno istinita. Ko god da je ikada okusio i progutao barem jedan rat, bio je u svim ratovima. Odvajkada.
Mi predobro znamo sve o pratećoj dramaturgiji ratne histerije
Tako danas nemoćno pratimo agresivno kidisanje na Ukrajinu. Svjedočimo koliko su mizerno provizorni imperijalni razlozi kojima se, ispod žita, bešćutno trguje žrtvama. I dok se pomahnitali despot Putin otvorenim ratom prepucava s licemjernim predatorima Zapada, a sve preko nevinih žrtava na sve strane – mi znamo sve o tome. Mi preživjeli iz trećeg balkanskog rata koji se devedesetih vodio i potpirivao na području raspadnute Jugoslavije. Mi predobro znamo sve o pratećoj dramaturgiji ratne histerije. Onoj koja kreće odmah na startu pokolja. Praktički od prvog dana. Od prvog ispaljenog metka.
Histeričnoj plimi mržnje osobito je podložna sfera kulture. Tu začas dokažemo koliko smo poživinčeni ispod krhke opne navodne civilizacije
Zato je prevažno da ukazujemo na svaku česticu te histerije. Jer, kad se najkrvavije posljedice rata stišaju, plodovi mržnje krvare dugo, predugo. Čekajući novi rat. Nikada, recimo, nećemo moći shvatiti istinsku patnju građanina sklonjenog u metro Kijeva, ako ne mislimo i o tragediji ruskih dječaka gurnutih u osvajačke tenkove. Istinski martirij Vukovara uključuje i patnju dječaka u JNA-ovskim tenkovima, one mobilizirane sirotinje koja nije imala para za bijeg u London. Nema razlike u muci djeteta u vukovarskom podrumu ’91. i beogradskog djeteta pod NATO bombama ’99.
…i danas načisto se sledim na pomisao da je neko ostao bez blagoslova Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, Gorkog, Gogolja… I to iz bijednih razloga čiste mržnje, mržnje koju je upio od predaka
Histeričnoj plimi mržnje osobito je podložna sfera kulture. Tu začas dokažemo koliko smo poživinčeni ispod krhke opne navodne civilizacije. Elem, dok se krčka treća svjetska klaonica, sjetih se druga iz armije, Vladimira V. Imao je u sebi davnašnje ukrajinsko porijeklo, dobroćudan, medveđe spor i tih, s okruglim naočalama nalikovao je na Pjera Bezuhova… Prošlo je valjda pola našeg armijskog roka u sezoni 1980./81. a od njega nisi čuo ni sekunde kakvog bijesa, ljutnje, bilo kakve povišene emocije… Nit je pio, nit je bježo iz kasarne pitoresknog imena Južni logor, nit je čaše lomio, nit je patio za predivnim Leskovčankama… Tek jednom, onako uz neku porciju pasulja ili koga đjavla, promrmlja Vladimir da se kroz školu uspio prošvercati a da nije ni retka od ruske književnosti pročitao. I da to neće nikada ni učiniti. Jer da on i njegova porodica mrze Ruse. Kaže to i ne trepne, kao da vunu prede. I onda i danas načisto se sledim na pomisao da je neko ostao bez blagoslova Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, Gorkog, Gogolja… I to iz bijednih razloga čiste mržnje, mržnje koju je upio od predaka.
Praktički drugi dan Putinovog juriša na Ukrajinu, zagrebačka Filharmonija uplela se u groteskni zapletaj samonametnute dogme. Kad su ih novinari provalili da prtljaju nešto oko najavljenog programa i preko noći nepodobnog genija Čajkovskog, nemušto su se pravdali da ga ne miču potpuno, nego samo njegova „veselija djela“! Kao da je u pitanju turbofolk. Predobro se sjećamo širokopaojasnih lomača u Hrvatskoj, planski loženih, na kojima su izdisali Crnjanski, Nušić, Sremac, Kočić, Stanković, Pekić… Taj pepeo i danas leti. Zato, pamet u glavu.