Denis Leo Hegić: Godina u kojoj smo bili stari

Jeste li usporili? Da li ste u samoizolaciji doživeli toliko spominjanu unutrašnju ravnotežu? Da li ste počeli da se bavite jogom? Da li ste konačno pročitali sve knjige koje su bile na listi za lektiru, a nikad pre niste imali dovoljno vremena za njih? Vreme! Imate li vremena?

Ja nisam usporio. Postao sam brži nego što sam ikada bio. Delom zato što imam pundravce u dupetu, delom zato što se od mene očekuje da sada budem pristupačniji nego ikada ranije. Uvek i svuda. Onlajn sastanak vreba u mojoj ruci – udaljen samo dva slajda na mom veoma pametnom telefonu.

Ne moramo da budemo avangarda. Možemo biti i stari.

Naravno, starost nema mnogo veze sa godinama.

Nisam počeo da se bavim jogom. Nisam našao svoju unutrašnju ravnotežu. Nisam pročitao sve knjige. Vreme? Vreme je komplikovano … O tome ćemo neki drugi put…

Osećam potrebu da proslavim neuspehe sa vama. Kraj ove mixovane godine ne mora biti instagramovski insceniran. Ne moramo da budemo avangardni – jer priznanje avangarde se može dodeliti samo retrospektivno (i valjda od DRUGIH). Uz to, vojnički prizvuk „garde” i „avangarde” mi je uvek smetao. Ne moramo da budemo avangarda. Možemo biti i stari. Naravno, starost nema mnogo veze sa godinama.

A ove godine smo bili mnogo stari. Pešačili smo nazad u prirodu. Deca su prvi put osetila travu na bosim stopalima (neki su je čak i okusili), naslonili smo platna na bale slame i pokazivali slike pod vedrim nebom (kakav fantastican displej Marka Lađušića na Mikseru – „Šuma, bara, livada ” – ni na nebu ni na zemlji ….). Bili smo stari – sa umetnicima u napuštenoj zgradi u centru grada, lutali sa posetiocima po sobama nekadašnjeg „Hotela Beograd” na Art Weekend-u. Pronašli smo nostalgiju, uronili u nju, napili se kao letve. I to nas je ostarilo.

I najmlađi su bili stari. U stvari, oni su bili najstariji.

Prestali su učtivo da ističu da smo bukvalno razjebali planetu. Deca su vrištala

A u Berlinu smo izašli u blokove – usred bivše istočno nemačke zabranjene zone – bukvalno izbrisane sa mape decenijama – na kraju jedne socijalističke utopije, koje se niko više ne seća desila se deblokada umetničkog tržišta: UNBLOCK fairartfair. A uz UNBLOCK smo i odrasli i ostarili – sve za samo jedno leto.

Ove godine su i najmlađi bili stari. U stvari, oni su bili najstariji. Prestali su učtivo da ističu da smo bukvalno razjebali planetu. Deca su vrištala. Na ulicama prvo samo petkom, a potom i svim ostalim danima. Ni nedeljom nisu stali i istinama o stočarstvu pokvarili nedeljno pečenje. Deca su ove godine bila stara. Starija od nas.

Moja poruka svim mladim starim umetnicima sa kojima svakodnevno radim je da avangardu prepuste „gardistima”. Ko još želi da se bavi time? Čini greške i budi grešan! Ako zaista želiš nešto, onda moraš i da pogrešiš.

I lepota i muza žive u slabosti. A tek snaga. Ne potcenjuj snagu koja živi u slabosti.

 

Foto: Jelisaveta Ivković